Home » Ona voli » Dnevnik jedne mame » Smokići su krivi?

Smokići su krivi?

Mlada mama ponovo nam donosi suradničku priču! Misli koje joj zaokupljanju pažnju ne donose ništa doborog, no tada nastupa njena malecka koja će ju podsjetiti da ništa nije toliko bitno u životu koliko ljubav može izbrisati sve brige svijeta jer smokići zaista liječe sve ;)

Pola je noći. Malecka je u dubokom snu već neko vrijeme, a ja pokušavam dobra dva sata potonut u san,ali ne…još sam budna. Mozak radi sto na sat. Vrtim film od svega što smo doživjeli danas pa se u sekundi prešaltam na nešto sasvim treće što se dogodilo prije par godina, pa sam začas na onome što bi se trebalo dogoditi u narednih nekoliko godina…al fakat… pa taj mozak stalno radi i neda mi mira! Kad se mozak i ja dogovorimo da je vrijeme za odmor, zaklopim oči i evo ga! Zvoni budilica! – hajde Tanja na posao! – i ponovo sve ispočetka. Zašto se čudim od kud migrena? Koja žena može biti supruga, mama, kolegica, prijateljica (ponekad i psihijatar), pa čak i doktor, a da u jednom trenutku ne pukne.

Muž već zna da to tako dođe dva puta mjesečno i da je za sve on kriv pa se ne opterećuje previše i progleda mi kroz prste ali, ponekad sama sebi nisam jasna. Odjednom se nađem u situaciji da jedem slatkiše ili grickace koji su zapravo kupljeni za malecku, pa me onda i ona sama čudno gleda i pita zakaj papam njezine smokiće, a nisam bila dobra. Tad zinem i opravdam se da su pokvareni pa budemo kupili nove. Mislim,kome ja lažem? Odlučim tad da idemo do trgovine, zbog grižnje savjesti, kupiti ono što sam joj pojela i ostavim lijepu stotku na blagajni i počne me loviti panika kako ću rasporediti budžet do kraja mjeseca, oblije me znoj i čim izašle iz dućana već posežem u vrećicu za onom čokoladicom koju sam kupila malenoj jer mi treba šećer da se smirim, jel?

Stižemo kući. Skidam sve sa sebe jer me svaki komad tkanine iritira, koji se uporno lijepi za mene zbog vrućine pa se slučajno u prolazu vidim u ogledalu i odjednom mi potonu sve lađe… debela sam, ma najdeblja, nema deblje osobe od mene! Još gutam zadnje komadiće čokolade, ne, ovo je prevršilo svaku mjeru. Hajmo Tanja,vrijeme je za teretanu! Tad se pojavi i onaj realni glas u meni: ” A kada? Kako? S kojim novcima? Prije ili poslije posla? A kad češ biti s djetetom? Bravo! Baš si super mama!”

 
Uspjela samu sebe rasplakati. Odjednom mi dolazi kćerkica u krilo, nosi mi smokiće i kaže: ” Evo mama,da ne budeš tužna, ja ti dam da papaš i ja bi bila jako žalosna da tebe auto udari. “
Nije mi trebala ni sekunda da istovremeno briznem u plač i smijeh i zdrobim to malo čudo i shvatim što je zapravo bitno u životu. Neka me ta misao drži do idućeg mjeseca :)  Ah što reći? I mi smo samo ljudi…

Podijeli daljeShare on FacebookEmail this to someonePin on PinterestTweet about this on TwitterPrint this page

Komentiraj i izrazi svoje mišljenje

komentara

Autor: Tanja

Slični članci